Vasilije Cvijović: „Na prvu radionicu sam došao zbog drugarice. Ostao sam zbog ljudi.“

„Teško mi je da započnem razgovor s ljudima. Ali ovdje to nije bio problem.“

To je rečenica kojom Vasilije Cvijović najbolje opisuje svoje iskustvo u Mreži za omladinski aktivizam Crne Gore (MOACG). Iako danas s osmijehom govori o ljudima koje je upoznao i aktivnostima u kojima učestvuje, njegov prvi dolazak bio je mnogo jednostavniji nego što bi neko očekivao – na radionicu je došao jer ga je pozvala drugarica.

Nije znao da će upravo taj prvi korak postati početak jedne sasvim nove priče.

Vasilije je učenik Srednje građevinske škole u Podgorici, smjer arhitektura. Međutim, teško ga je opisati samo jednom riječju ili jednim interesovanjem. Voli da crta, svira čak pet instrumenata – violinu, violu, violončelo, bas i kontrabas – trenira odbojku i vaterpolo, rekreativno pliva, takmiči se iz matematike i najviše uživa u čitanju filozofije i horor književnosti.

„Interesovanja mi je milion. Volim da budem edukovan u raznim oblastima. Nekako se pronalazim u tome da uvijek učim nešto novo.“

Iako pohađa arhitekturu, kaže da sebe najviše pronalazi u ekonomiji i matematici. Za njega su radoznalost i želja za učenjem važnije od toga da se ograniči na samo jednu oblast.

Početkom 2026. godine prvi put dolazi na radionicu MOACG-a u Omladinskom klubu.

„Svidjelo mi se što sam mogao da iznesem svoje mišljenje i da razgovaram sa drugim mladima. Nije bilo osjećaja da postoji tačan ili pogrešan odgovor. Mogli smo da diskutujemo i učimo jedni od drugih.“

Nakon prve radionice počeo je redovno da dolazi na aktivnosti. Međutim, ono što ga je najviše zadržalo nisu bile radionice.

„Teško mi je da započnem razgovor, ali ovdje to nije bio problem. Uđem, javim se ljudima, upoznamo se, a poslije radionice odemo na piće. To mi je možda i najljepši dio cijelog iskustva.“

Za Vasilija je upravo taj osjećaj pripadnosti bio najveća promjena koju je donijelo iskustvo u MOACG-u. Mjesto na koje je prvobitno došao iz radoznalosti postalo je prostor u kojem je upoznao ljude sa kojima dijeli interesovanja, razgovore i nova iskustva.

Zato jubilearno priznanje MOACG-a ne doživljava samo kao nagradu za ono što je uradio.

„To jeste papir, ali taj papir mnogo znači. Prije svega kao potvrda da je neko primijetio moj trud. Za mene je to motivacija da nastavim dalje. Ako sam osvojio jedno priznanje, zašto ne bih mogao još mnogo njih?“

Kada govori o budućnosti, ne razmišlja samo o narednom priznanju ili uspjehu. Važnije mu je da nastavi da istražuje, uči i isprobava nove stvari, baš kao što je to radio do sada.

Njegova priča možda najbolje pokazuje da ponekad jedna obična pozivnica na radionicu može biti početak mnogo većeg putovanja.

„Ne moraš biti spreman. Dovoljno je da napraviš prvi korak.“