Teodora Stijepović: „Pravo je postalo moja velika pasija, a muzika način na koji se izražavam.“

Na prvi pogled djeluje kao da pravo i muzika nemaju mnogo zajedničkog. Za Teodoru Stijepović imaju. Jedno joj je postalo velika životna pasija, a drugo način da izrazi ono što riječima često nije moguće.

„Pravo je postalo moja velika pasija, a muzika je možda nekad i bijeg od stvarnosti i način na koji se izražavam kao ličnost.“

Studentkinja je Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore, a istovremeno radi kao asistentkinja u školi pjevanja D moll. Kaže da su upravo te dvije ljubavi oblikovale osobu kakva je danas – otvorenu, komunikativnu i spremnu da vjeruje ljudima.

„Nadam se da bi me moji prijatelji opisali kao dobrog prijatelja u pravom smislu riječi, kao nekog ko je iskren, lojalan i empatičan.“

U Mrežu za omladinski aktivizam Crne Gore (MOACG) uključila se gotovo od samog osnivanja, nakon razgovora sa prijateljima koji su već bili dio organizacije. U početku nije mogla da nasluti koliko će joj to iskustvo promijeniti svakodnevicu.

„Vrijednosti koje njeguje MOACG bile su bliske i mojim vrijednostima. Zato sam vrlo brzo osjetila da sam na pravom mjestu.“

Od prvih volonterskih aktivnosti do uloge koordinatorke Tima za zaštitu ljudskih prava i sloboda, njen put obilježile su radionice, edukacije i rad sa mladima. Posebno ističe priliku da teme iz oblasti prava i ljudskih prava približi upravo svojoj generaciji.

Jedno od iskustava koje će posebno pamtiti jeste učešće u radnoj grupi za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju, gdje je predstavljala MOACG.

„To je bila prilika da vidim koliko glas mladih može biti važan kada dobije prostor da se čuje.“

Kroz sve te aktivnosti naučila je da nijedan uspjeh ne dolazi sam.

„Naučila sam kako funkcionisati sa većim brojem ljudi. Kada radiš sa velikim brojem ljudi, shvatiš da svi razmišljamo drugačije i upravo u tome leži najveća vrijednost.“

Posebno emotivan trenutak za Teodoru bio je kada je njena autorska pjesma „Zastavi“ postala dio programa obilježavanja jubileja MOACG-a.

„To je za mene bila velika čast i velika privilegija i izuzetno mi je drago što sam bila dio cijele te priče.”

Kao jedna od dobitnica jubilearnog priznanja MOACG-a, priznanje vidi kao mnogo više od formalne zahvalnice.

„To priznanje služi i kao satisfakcija i kao podstrek da nastavimo i budemo bolji.“

Na kraju, kada pogleda svoj put kroz MOACG, kaže da su joj najvrjednije upravo prilike koje je dobila i ljudi koje je upoznala.

Jer projekti se završe, funkcije prođu, a ono što ostaje jesu iskustva, prijateljstva i osjećaj da si bio dio nečega što je imalo smisla.