Živimo u vremenu gdje novac rješava sve probleme, a zaboravljamo da se ljudskost ne može kupiti. Živimo u vremenu gdje višak kilograma predstavlja problem, a manjak mozga ne, u vremenu gdje je ljudska civilizacija dotakla dno.
Živimo u vremenu gdje se ocjene, pa i diplome kupuju, u vremenu gdje se lažne vijesti šire poput požara.
Svakog jutra se budim sa nadom da smo konačno zakoračili u taj čuveni 21. vijek, ali me okolnosti i nečiji postupci otrijezne i podsjete da smo napredovali svega nekoliko koraka od pećinskog čovjeka. Ovo je vrijeme kiča i šunda, vrijeme kad je sve perje, kad je važno samo kako izgledati, a ne i što nositi unutra, u srcu...
Živimo u svijetu gdje veliki umjetnici umiru u samoći, kada se sve više odbacuju one vrijednosti koje smo nekad nježno i sa velikom pažnjom gajili.
Vjerujem da smo superheroje gledali samo u crtanim filmovima. Ponosna sam, jer mogu reći da je Crna Gora, ali i region, upoznao jednog stvarnog superheroja, Alena Emšiju.
Mislili smo da su čojstvo i junaštvo nestali, dok nas Alen nije ubijedio da nije to umrlo kod nas.
Alen nam priča kako mu se život promijenio 'preko noći'. "U trenutku kada se dogodio ovaj događaj , ja sam se vraćao iz centra grada prema mostu Milenijum. Dok sam šetao ugledao sam dva uniformisana lica (policajca i policajku) kako trče prema obali rijeke Morače. Pomislio sam nešto se dešava, sigurno jure da uhapse nekoga pa hajde da vidim o čemu se radi. Krenuo sam za njima. Stigli smo do mosta dje sam ugledao kako je jedna žena upala u rijeku. Spustili smo se prema obali koliko smo bliže mogli. Međutim, tu se nalazila neka litica koju nijesmo mogli da savladamo a koja je bila visine oko 5-6 metara.
Policajci su otrčali okolo prema drugoj obali. Ja sam ugledao jedno stablo koje se spušta do obale i u trenutku odlučio da probam da se preko njega spustim do obale i pomognem ženi koja se davi. Uhvatio sam se za njega i spustio se. Odmah sam skinuo odjeću i uskočio u vodu kako bih što prije uhvatio ženu da je voda ne ponese.
Nijesam osjećao hladnoću vode jer je adrenalin bio veliki, to sam tek osjetio kasnije kad sam vidio da je žena na sigurnom."
Alen nam priča kako voli planinarenje i prirodu. Sa ponosom ističe da je član Samostalne izviđačke čete "Prokletije". On je ujedno ovim postupkom zaslužio nagradu Izviđačko srce, koju dodjeljuje Savez izviđača Crne Gore.
Član 8.
"Medalja za hrabrost Saveza izviđača Crne Gore „Izviđačko srce“ dodjeljuje se članovima izviđačke organizacije koji u opasnim situacijama spašavaju ljudske živote i materijalna dobra, izvrše dijelo kojem je do izražaja došla lična hrabrost i požrtvovanost.
Za spasvanje života članova izviđačke organizacije i materijalnih dobara Saveza
Medalja se izuzetno može dodjeliti pojedincima koji nijesu članovi izviđačke organizacije.
Medalja je urađena od metala u zlatnoj boji i oblika srca. U donjem dijelu je traka crvene boje sa zlatnim slovima : „ZA HRABROST“, a u gornjem dijelu je natpis SICG. Veličina medalje je 30mm.
Medalja se dodjeljuje svečano u prvoj prigodnoj prilici nakon učinjenog djela, a može se dodjeliti i više puta."
Poznavajući Alena, znamo koliko je on filozofski i umjetnički nastrojen.
Za kraj kaže: "Nemojte da nas strah sprečava da uradimo nešto dobro. Strah je samo iluzija. Strah nekad može biti mnogo veći, ali i mnogo manji od same opasnosti. Ne možete znati kolika je opasnost na osnovu vašeg straha."
Vjerujemo da će Alenova priča inspirisati sve one, da je najbitnije ostati čovjek.
Lejla Srdanović, autorka teksta, je volonterka i omladinska aktivistkinja Mreže za omladinski aktivizam Crne Gore. Ovaj tekst je autorski i ne mora nužno da odražava stavove MOACG.
Comentários