DŽIM MORISON - BAJRONISTIČKI JUNAK NOVOG DOBA
U jednom intervjuu je rekao da je prvi put okusio strah sa četiri godine kad su duhovi Indijanaca ušli u njegovu dušu. I dalje su u njoj.
Ko jednom vidi nježne lokne iz kojih vire zmijske oči teško će ih zaboraviti – Džim Morison je zbog svoje posebnosti i dvojake prirode urezao svoje ime u istoriju muzike i preokrenuo tok rokenrola. Često se zapostavlja njegova prava bit pjesnika od koje je sve krenulo. Uvijek mu je dolazila inspiracija iz ekstremnih emocija i njegova najbolja umjetnost se rađala iz duševnih rana. Na binu je doveo ujedno poeziju i teatar, snove i košmare, a razmišljanja jednog pjesnika su dospjela na top liste.
Kao srednjoškolca, zanimale su ga filozofija, misticizam, religija i psihologija. Volio je Remboa, Kamija, Blejka i Keruaka koji su ga inspirisali da čita i piše, a Fridrih Niče mu je bio omiljeni pisac.
Studirao je režiju, koja se tada razvijala kao nova forma umjetnosti. Govorio je da se u filmu podsvijesni dio života najelokventnije prikazuje. Bio je fasciniran granicom i razlikom između snova i stvarnosti u nadrealizmu, što se provlači kroz njegovu umjetnost – on je zapravo predstavnik avangarde u američkoj književnosti. Pored toga što se bavi temama okultnog, u svojim pjesmama upoređuje ljude sa životinjama koje su njegovi lični simboli i ne mogu se uvijek dovesti u vezu sa onim što generalno predstavljaju, što su odlike književnosti neoromantizma — iako njemu po razdoblju kad je stvarao ne pripada.
Motivi Džimove poezije su najčešće spiritualnog karaktera. Govorio je da je ključni momenat u njegovom životu bio kada je imao četiri godine i sa porodicom se vozio autom kroz pustinju, gdje je vidio povrijeđene i mrtve Indijance. Ostalim članovima porodice to nije bilo upečatljivo. Međutim, u jednom intervjuu je Džim rekao kako se sjeća da su Indijanci krvarili do smrti i da je to bio prvi put da je okusio strah. Po njemu, duhovi tih Indijanaca su ušli u njegovu dušu, a i dalje su u njoj. U pjesmi Peace Frog gotovo romantičarski opisuje taj događaj:
Indians scattered on dawn's highway bleeding
Ghosts crowd the young child's fragile eggshell mind
Poezija ga oslobađa od okova rok zvijezde i kroz nju pokazuje svoju suštinu. Morison je bio jednostavni sanjar, ali spletom okolnosti se našao u vremenu kada je rokenrol bio način da se iskaže nemirni duh i pobuna. Međutim, takvu neograničenu slobodu i hedonistički način života je imao i Lord Bajron, a ne samo rok zvijezde!
Skoro svi pisci su živjeli privatne živote, daleko od očiju javnosti, za većinu se nije znalo godinama poslije smrti. Džim je imao tu nesreću da je uvijek pod svjetlom reflektora – svaki dio njegovog kratkog života ostao je zapamćen i banalizovan, a da je bilo drugačije on bi ostao zapamćen kao pjesnik.
Album American Prayer na kojem je nasnimljena njegova poezija se bavi temama koje su obrađivane od književnosti starog vijeka do danas. Nameće pitanja smrti, mrtvih, ubistva, religije, sudbine, važnosti čovjeka za njega samog i za svijet, značaja naših pojedinačnih života i otkrivanja sebe. Ističe koliko smo mali i nemoćni pred višim silama i sudbinom i kako traćimo jedinstvenu priliku da živimo. Proziva svoj narod zbog genocida nad Indijancima sa kojima je jako povezan, i nasilje kao tradiciju, predmet obožavanja i zavisnost Amerikanaca. To su bila razmišljanja Amerikanca koji je živio između sna i jave, a vodio se podsviješću i onostranim.
Pri kraju svoje karijere, Morison je počeo da divlja na sceni, pa publika počinje da dolazi više zbog spektakla nego muzike, što ga je tištilo. Postaje mu teško da razlikuje sebe od osobe koju predstavlja na bini. Govorio je kako mu droga pomaže da prevaziđe granice svog tijela i duha (ideja inspirisana utopistom Odlusom Hakslijem, po čijem su djelu Vrata percepcije dobili ime Dorsi), ali na kraju je samo koristio da pobjegne od svijeta koji mu je bio tijesan i nanosio mu bol. Za njega, poslušnost i poštovanje pravila su ravni samoubistvu.
Odlučuje da napusti muziku i okrene se poeziji. Sa svojim sveskama u plastičnoj kesi tumara ulicama Pariza gdje konačno živi samotnjački život. Zbirke pjesama su dostignuća na koja je bio najponosniji.
Sa 27 godina umire u Parizu i sahranjen je na groblju Per Lašez, gdje su sahranjeni Oskar Vajld, Šopen, Rosini, Molijer i Balzak. Bio je fasciniran smrću pa ga je prerano stigla, a duh romantizma je bio sveprisutan u njegovom životu i umjetnosti. Bio je osoba koja nosi dušu na licu, živio je i razmišljao slobodno dokle je god sloboda išla. Iako je bio slobodan, nikad nije bio sretan i eskapizam je nalazio u košmarima.
Autorka: Tea Mandić
